Koliko god ja bio lokalni vikend vozač s navikom jednodnevnih vožnji duljine 150-300 km, isto tako moram barem jednom godišnje otići negdje dalje, na dva-tri dana, po mogućnosti u neki brdovitiji kraj gdje ima puno žuborećih voda. Jer, ako mi nešto u Slavoniji nedostaje, to su sigurno zavojite ceste te izvori i slapovi.

Za ovogodišnji moto (avan)turizam suvozačica i ja odabrali smo Liku, jer do sad od Like nismo vidjeli ništa osim onog što se vidi s glavne ceste pokraj Plitvica do Udbine (jednom davno sam, doduše, motorom prošao i od Gračaca preko Gospića na Žutu Lokvu i Senj, ali također bez ikakvih skretanja).

Motor napakiran do maksimuma, polazak u četvrtak prijepodne, planirani povratak u nedjelju. Cijeli desni kofer otpada na putni alat, opsežan set za krpanje guma (“crv”, sprejevi, 12V pumpa za gume), kišnjake za dvije osobe i sitnice poput sprejeva protiv komaraca i slično. Odlučujemo ne nositi tank-torbu, već odjeću i ostale potrepštine stisnuti u lijevi i centralni kofer. Jedan od predmeta koji se pokazao izrazito korisnim je torbica-hladnjak s kapacitetom tri rashladna uloška i četiri mala pića 0-25 – 0,5 L (ranije smo se uvijek pouzdavali u strateški izabrana odmorišta s kafićima, što se u par navrata pokazalo manjkavim, osobito u situacijama zastoja ili obilazaka).

Dan prvi – vožnja prema odredištu (Vukovar – Korenica)

Ključni čimbenik odabira rute u mom slučaju je strah kojeg suvozačica ima od vožnje motorom po autoputu, što dodatno nabrijava našu moto avanturu. Jer, umjesto jednostavnog poteza Vukovar – Osijek – Slavonika – autocesta A3 do Popovače, sada je to puno kompliciranije.

Rute Vukovar-Donji Miholjac-Virovitica-Grubišno Polje-Garešnica-Kutina-Popovača i Vukovar-Našice-Požega-Pakrac-Lipik-Kutina-Popovača su otprilike iste dužine, biram prvu. To je bila prva greška u planiranju, jer nisam provjerio koje su ceste u RH zatvorene zbog radova, pa smo nakon pauze za ručak u Grubišnom Polju poljubili znak zabrane prometa za cestu prema Garešnici te izgubili pola sata na obilazak preko Daruvara i Banove Jaruge na Kutinu.

Kada se od Popovače bacite južnije, ispod autoceste A3, sljedeći veliki grad je Sisak. Nekad davno je tek pola vozača znalo za rutu kroz industrijsku zonu kojom se izbjegava prolazak kroz grad, sad ju već i Google Maps preporučuje kao primarnu.

Rutu kroz Petrinju, Glinu i Vojnić poznavao sam dovoljno dobro da mi tu ne treba nikakva karta ili navigacija, no ovaj put sam napravio grešku, te nisam u Vojniću skrenuo lijevo, već nastavio ravno do ispod Tušilovića. U svoju obranu imam reći da sad već nekoliko godina nisam tuda prošao, pa zaboravih. Još deset minuta produženja za nestrpljivi slavonski dvojac.

Cijeli put mi je zapravo isplaniran kao vožnja bez navigacije, što bi uglavnom dobro prošlo jer rutu dobro poznajem, no ipak je zbog spomenutog obilaska na Daruvar i dolaska na cilj u Korenici navigacija upaljena (ništa posebno, tek Google Maps).

Nakon izlaska na cestu D1  koja nas vodi dalje kraj Plitvica, sve je vozački puno dosadnije i svodi se na vožnju u koloni. Možete vi preticati, što zahtijeva puno koncentracije i povremenog rizika, a donosi vam minimalan napredak jer je tu u sezoni ogromna gužva, gotovo kao da ste na jadranskoj obali. Biram radije smirenu vožnju bez stresa.

Ovaj put smo izostavili postaju Rastoke, jer je dan prije Velike Gospe i gužva je velika. Nije mi se dalo gledati na koji ću ulaz ući i gdje ću tamo parkirati (i hoće li me netko opominjati da tu ne bi trebao parkirati). Rastoke sam posjetio skoro uvijek kad sam ovuda prolazio, jednom smijem i omašiti.

Nakon lake večere, okrepljujućeg “Finog variva” u drumskom restoranu Feniks na izlasku iz Slunja (gdje je uvijek gužva, ali uvijek se nađe jedan prazan stol, a stolovi su uvijek ljepljivi i konobarice uvijek trče k’o muhe bez glave) već je pala noć i bez žurbe smo završili putovanje do Korenice.

Drugi dan: Lika (Otočac i okolica)

Smještaj u Korenici izabrali smo zbog potoka koji prolazi kraj objekta. Sobe s kupaonicom, bez kuhinje, zajednički hladnjak u hodniku za sve goste, u sobi (srećom) kuhalo za vodu i šalice. Potok zbog kojeg smo došli upravo ovdje prvog dana nije bio u funkciji. Valjda je netko aktivirao branu i od potoka su ostale tek lokve. Vjerojatno zbog nekih radova u koritu, nemam drugog objašnjenja. Ili nama koji dođemo preko Booking.com-a zatvore potok. Kako god, drugog dana je bio u funkciji, vidjeli smo ga i čuli (pogledaj video).

Hvala na potoku.

Plan prvoga dana obilaska bio je baziran na rezervaciji koju sam prije polaska na put upisao u pizzeriji Ruspante u Sincu, jednoj od najboljih (po mnogima možda i jednoj od prve tri) u Hrvatskoj. Nakon kave na terasi sobe popili smo još jednu u kafiću u Korenici i krenuli put Sinca. Lagana vožnja bez gužve od Korenice do Zalužnice, s par serpentina na početku, zatim skretanje lijevo prema Sincu, pa sam odabrao prvu cestu lijevo do pizzerije, veoma uskog asfalta gdje se dva vozila ne mogu mimoići bez znatnog usporavanja. Dali smo si sat vremena prije rezervacije za nauživati se obližnjeg Majerovog vrila, jednog od izvora Gacke na kojem postoji funkcionalan klasični mlin koji možete razgledati i kupiti neko brašno, palentu, štogod. No, meni osobno važnije na tom mjestu bilo je sjediti kraj žubora slapa i pustiti mozak na pašu, upijati energiju vode, energiju mjesta. Uvijek na ovakvim mjestima razmišljam kako bi lijepo bilo tu živjeti, spavati…. Barem preko ljeta.

Na fotografijama: Majerovo vrilo

Pizzerija Ruspante ima označen parking za motocikle gdje stane cca 4 komada, te par koraka dalje šljunčani parking za automobile. Rezervacija je obavezna, no kažu da se zna naći i poneki stol za “padobrance”. Ipak, pokušajte rezervirati. Objekt je u našem terminu (Velika gospa, 13:30 h) bio dupkom pun. Na hranu se čeka 30-40 minuta.

I Maja i ja bili smo zadovoljni pizzom, iako imam dojam da sam malo promašio u odabiru (uzeo sam “Lambizzu” by Ribafish, koja je zbog janjetine možda malo teža), no to je uvijek moj problem u novoj pizzeriji s nepoznatim mi jelovnikom…. Ja bih najradije probao sve, a moram se ograničiti na jedno. U svakom slučaju, Ruspante je skroz drugačija pizzerija i sve na njihovim pizzama je domaće, drugačije od konkurencije, autentično. Posjetu ćemo sigurno ponoviti ako se ikada opet zateknemo u ovim krajevima.

Na fotografijama: Pizzeria Ruspante

Nakon pizze, odvezli smo se još malo daje istom cestom, do Tonkovićevog vrila. Također veoma lijepo i ugodno mjesto no, čini se, godinama neodržavano. Drvene klupe u raspadu, ograde srećom još dovoljno čvrste. Ne smeta nam to zapravo, ne treba nam puno uz ovakvu vodu. Tu smo ugodno blejali još pola sata, pa se zaputismo u Otočac na kavu.Otočac – grad k’o grad. Ima i on vjerojatno svojih aduta, no nama je nakon ovakvog dana bila dovoljna i kava.

U Korenicu smo se vratili još za dana zavojitom brdskom cestom preko Ličkog Osika, Široke Kule, Bunića. Uspio sam se opustiti dovoljno da sasvim pristojno i s užitkom odvozim sve te brdske zavoje. Slavoncu uvijek treba nekoliko dana dok zagrebe fuzićima ili nečim, ja sam tog dana bio blizu. No, ne uznemiravam se zbog čikn stripsa, nije mi cilj pasti (uostalom, imam i suvozačicu, samim time i veću odgovornost). Nagib ide koliko ide, koliko trenutni osjećaj dozvoli. A toga je dana dozvolio puno.

Večer je provedena u sobi, uz onaj slatki umor i TV uz kojeg samo zaspeš. Sutra je još jedan zanimljiv turistički dan, treba se naspavati.

Treći dan – Una (Štrbački buk, izvor Une kod Donje Suvaje), moto party u Gospiću

Za treći dan, iliti drugi dan obilaska isplanirali smo ići na drugu stranu, malo do Une s hrvatske strane (išli bi možda i u BiH koja je nedaleko, no gužve na granici su velike i nije nam se dalo). Nakon ranog ručka u Macolinom drumskom restoranu (koji je za mene uvijek do sad, pa tako i ovaj put bio potpuni promašaj, no vrijeme polaska nam nije ostavilo mogućnost izbora), uputili smo se dolje u pravcu Donjeg Lapca, pa opet gore prema selu Nebljusi. U Nebljusima se skreće pod izrazito oštrim kutem desno, ako vam se na izlazu s te ceste stvori neki auto može se svašta dogoditi (preoštro desno i naglo nizbrdo, još i uz ponešto šljunka na asfaltu), možda je bolje otići još malo naprijed, pa se  vratiti i skrenuti puno blaže iz suprotnog smjera ulijevo. Ja sam skrenuo odmah desno, da sad idem ponovo vjerojatno bih drugačije postupio.

Dalje je cesta veoma uska, no do kraja je asfaltna. Idete do sela Donji Štrbci i dalje do ilegalnog, divljeg “parka prirode” Una Mammea. Možda kilometar pred samim parkom cesta je potpuno nova i proširena na normalnu širinu. Asfalt se još crni.

Priča o parku Una Mammea provučena je kroz medije bezbroj puta posljednjih godina. Izvjesni Zdenko Matešić je svojevoljno na državnom vlasništvu bespravno uredio prilaz na hrvatskoj strani Štrbačkog Buka i posjetiteljima naplaćivao ulaz bez ikakve koncesije. Kulminacija cijelog slučaja bio je napad njegove supruge na novinarku Danku Derifaj i suđenje zbog tog napada. Nakon toga, Matešić se, čini se, povukao, ako ne s lokacije, onda barem s naplatom ulaza.

Štrbački buk je veličanstveno lijep. Za razliku od hrvatske strane, s bosanske je to zvanični nacionalni park s uređenim ograđenim stazama kojima prolaze stotine ljudi. Proveli smo na Buku pola sata, gledajući i slušajući tu vodenu silu, pa smo se uputili na sljedeću destinaciju, izvor Une kod sela Donja Suvaja, čime smo malo izašli iz Like (Donja Suvaja je na području Zadarske županije).

Do Donje Suvaje se dolazi kada iz Dobrosela skrenete lijevo na dobru lokalnu cestu. Nakon Donje Suvaje naići ćete na most tik nakon kojeg je šljunčani parking za posjetitelje i drvena kućica naplate ulaznica. Ulaz za dvoje koštao je 6 eura. Za tih 6 eura imate pravo doći do cilja, do izvora Une. Kažem, “imate pravo”, jer je upitno koliko ćete imati snage i volje za to. Do izvora morate pješice prijeći 400-500 m strmom stazom sa zemljanim i drvenim stubama, većim dijelom uzbrdo, pa opet malo nizbrdo prije samog izvora. Mala torbica-frižiderić ovdje se pokazala kao izuzetno dobar potez, ponijeli smo ju do izvora.

Boja vode na izvoru fascinira, iz njega se formiraju mali slapovi kojima počinje tok rijeke Une. Mir kojeg osjetite na ovom mjestu je neopisiv. Još jedno mjesto koje oduševljava.

Za kraj dana uputili smo se na moto susret kluba MK Crazy Wolf’s u Gospić, preko Srba i Gračaca. S drugog kraja države, bilo je upitno da li ćemo sresti ikog poznatog. Uvijek bih se kladio da hoćemo, tako je bilo i ovaj put. Dvojica Vinkovčana su došli tamo samo zbog susreta, a i netko me je oslovio prezimenom u prolazu s,  mislim, VN-a 900 ZG tablice (ako ikad ovo pročita nek mi se javi jer ja nisam skužio o kome se radi).

Nakon dobre večerice u krasnom gospićkom restorančiću Travel, uputili smo se prema Korenici istim putem kao i prethodne večeri kada smo išli od Otočca (Lički Osik – Korenica) , no ovaj put bez ikakvih vozačkih bravura jer je bila noć.

Četvrti dan – povratak (i kvar na autocesti)

Nedjelja, četvrti dan je bio dan povratka kući. Malo toplije odjeveni, barem dok je jutro, krenuli smo od našeg “kućnog”, jedva doživljenog potočića već u 7 sati ujutro s namjerom da izbjegnemo kišu koja bi nas sigurno uhvatila negdje u poslijepodnevnim satima. Jest, imamo kišnjake u koferu, ali nismo ih baš željni. :))

Istim putem išli smo natrag, barem do Popovače. Doručak (a i jedini obrok do kuće) bio je burek iz petrinjskog Konzuma. U Popovači sam odlučio izići na autocestu, usprkos strahu suvozačice kojeg sam nastojao smiriti uputama o opuštanju na motociklu i slično. Nisam baš praznovjeran u životu, ali – možda sam i zbog tog insistiranja na autocesti kažnjen kvarom.

Još iza Nove Gradiške motor mi je bio sumnjiv. Pojavilo se na trenutke brujanje na stražnjem kotaču, a kao da sam čuo i povremeno krckanje. Pregledao sam vijke kotača, sve je bilo OK, provjerio sam i pritisak u gumi. Ništa drugo kao uzrok mi nije bilo očigledno pri pregledu. Sumnjao sam na stražnji pogon, jer mi to nije ličilo na problem s kardanom, ali najvećim dijelom sam se uvjeravao da je to neki efekt zbog ceste koja je tuda na trenutke izrazito loša.

Nakon izlaza Velika Kopanica nešto je udarilo, stražnji kraj je postao nestabilan, oduzeo sam gas i stao na zaustavnoj traci. Iz stražnjeg pogona je curilo ulje po kotaču.

GAME OVER. Vožnja je ovim završena. Srećom sam na osiguranju na polici HOK-a dodao par sitnih eura za moto asistenciju, tako da je problem uklanjanja motora s autoceste i njegovo odvoženje na kućnu adresu bilo relativno lako i brzo riješeno (nakon cca sat vremena čekanja na suncu).

Pretpostavka je da se raspao ležaj kotača. Ne znam još točno, nisam ni pogledao motor (niti planiram još bar mjesec dana, imam drugog posla).

Uglavnom, iza nas je jedan lijep produženi moto vikend koji je za ovu godinu zadovoljio potrebe za vožnjom i novim i zanimljivim prizorima. Nezaboravnih 1200 km koje ni kvar na kraju nije nagrdio.

Motor se popravi, kvar se zaboravi, sjećanja na sve ono lijepo ostaju.