Moto-izlet: Fruška gora i južnije po Srijemu
Ruta (približne točke): Vinkovci – Vukovar – GP Ilok II (Ilok-Neštin) – Brazilija – Crveni čot – Sofijini izvori – Sremska Mitrovica – Kuzmin – Bosut – Morović – Bosut – Kuzmin – Kukujevci – Šid – GP Tovarnik – Vinkovci
Datum vožnje: 07. travnja 2024.(nedjelja)
Vrijeme: sunčano, cca 25°C
Dužina vožnje: 255 km
Ekipa: nas dvoje na BMW R 1200 RT

Vinkovci-Ilok

Umjesto uvijek istih ruta po Slavoniji i Baranji (a bit će i o njima riječ, osobito o Baranji koju obožavam), za nedjelju nakon Uskrsa odabrao sam prekograničnu rutu, u neposrednom susjedstvu – preko Iloka na Frušku Goru, zatim malo južnije po Srijemu.
Iako sam tog vikenda htio malo odmoriti primarni motor (R 1200 RT) pa se provozati onim počasnim, starom Hondom Shadow 750 ACE sa 167.000 km na brojaču, od toga sam ipak odustao. Razlog su komplikacije koje mogu nastati nedjeljom u inozemstvu najobičnijim gumi-defektom na gumi sa zračnicom.
Tubeless gume su zakon – spremiš u kofer set za popravak, mali 12-voltni kompresor i putuješ puno bezbrižnije.

Nakon ispijanja kave u vinkovačkoj bazi, Rockabilly baru Hang Loose, oko 11 sati krećemo lagano preko Vukovara put Iloka, tj. graničnog prijelaza Ilok II (Ilok-Neštin). Osjećaj uzbuđenja je prisutan, jer idemo na nama skroz novu i nepoznatu rutu.

Na putu do Iloka poznajem svaki zavoj. Famozna cesta “50 nijansi sive”, prozvana tako zbog svih onih sivih nijansi bezbrojnih zakrpa više ne postoji, zamijenio ju je odličan novi asfalt. U Iloku želimo popiti još jednu kavu jer nije sigurno gdje i kad ćemo popiti sljedeću, skrećemo malo s rute do hotela “Dunav” koji ima lijepu terasu na samoj obali Dunava. No – ona toga dana nije radila (ne znam da li je razlog renoviranje koje je u tijeku, ili jednostavno nisu još počeli s radom terase). Vraćamo se do restorana “Villa Iva”, srčemo kavu i gas preko granice.

Ilok-Brazilija, vožnja od granice i uspon na Frušku goru

Na graničnom prijelazu Ilok II – Neštin nije bilo gužve, obje kontrole prošli smo u deset minuta. Nastavljamo dalje u nepoznato, kroz pogranična sela Neštin, Susek, Banoštor, Čerević, a nakon sela Brazilija, malo prije Beočina penjemo se desno na Frušku goru. Cesta od državne granice do ovog uspona bila je većinom sigurna – dosta zakrpa, ali bez nezakrpanih većih rupa. Cesta na usponu na Frušku goru je odlična, sve do skretanja desno podno Pavlasovog i Crvenog čota, gdje nastavlja vrhom planine kao uža cesta promjenjive kvalitete.

Nemojte misliti da je ovo neka “prava” planinska cesta sa serpentinama. Prije no što ste skrenuli na zadnjoj spomenutoj točci desno to je bilo sve što se tiče uspona, dalje nastavljate ravno, tek blago krivudavo vrhom Fruške gore, kroz šumu kojom je prekrivena cijela planina. Na toj cesti postoje dva velika izletišta koja su toga dana bila krcata, te bezbroj mjesta na kojima su se izletnici utaborili u manjim grupama. Sa svih strana osjetio se miris roštilja, na livadama i igralištima sportskije nastrojeni izletnici naganjali su lopte, a redovi parkiranih automobila uz cestu zahtijevali su oprezniju vožnju.

Netom prije ponovnog izlaska na glavnu cestu kod Sofijinih izvora, u posljednjem lijevom zavoju vidimo uz ogradu parkirana dva motora beogradskih tablica koji su nas nešto ranije pretekli, te vozače koji kao da nešto traže na cesti i mašu mi da usporim. Kasnije sam o tome razmišljao i stekao dojam da je neki do njih dvojice tu pao. Cesta je na tom mjestu baš opasna ako ne vozite sporo, njezin desni rub je u tom zavoju potonuo pol metra u odnosu na sredinu ceste. Stoga – oprez na tom dijelu!

Na karti Fruške gore obilježene su razne turističke i planinarske točke, no mi nismo nigdje stajali jer ništa od toga nije tik uz cestu, a barem ovaj put nismo naumili planinariti. I sama vožnja blago krivudavom asfaltnom cestom kroz šumu bila je dovoljno ugodna.

Od Fruške gore k selu Bosut i Moroviću

Nastavljamo dalje, silazimo s Fruške gore kroz mjesto Ležimir, u pravcu Sremske Mitrovice. Tek tamo palim navigaciju jer mi je sve do tada bilo jednostavno za memorirati. Kroz Sremsku Mitrovicu i Martince stižemo do Kuzmina, tu skrećem lijevo prema selu Bosut. Cesta je cijelom dužinom od Fruške gore do Bosuta bila OK.
U Bosutu smo stali, kako bi valjda i svaki drugi Vinkovčanin stao, uslikati ušće rijeke Bosut (koja protiče i kroz Vinkovce) u Savu. Bosut je specifična rijeka, ja je zovem rijekom stajaćicom, što nije daleko od istine – nastaje spajanjem Biđa i Berave kod mjesta Cerna u okolici Vinkovaca, a njezin vodostaj zapravo regulira visina vodostaja rijeke Save, potpomognuto nekim branama. Postoji i izreka kako Bosut teče dopodne na jednu stranu, a poslijepodne na drugu.

Nakon Bosuta, krećemo put Morovića, na planirani ručak u restoranu Morovička priča. Prva dva kilometra od Bosuta vozimo po šljunku zbog nekih radova – naime, tu se u krugu od par stotina metara grade čak tri nadvožnjaka, još bez cesta, ali se vjerojatno radi o nekoj novoj magistralnoj cesti. S BMW-om sam na makadamu bezbrižan zbog kardana, inače bi me nerviralo što će mi se prašina polijepiti po lancu, ili bih strahovao da će neki kamenčić uletjeti između remenice i nazubljenog remena (a proteklih sam godina vozio sve te verzije finalnog prijenosa). Nakon makadama cesta je bila poput većine dosadašnjih – dijelom dobra, dijelom prezakrpana, no i dalje bez velikih i opasnih rupa.

Ručak i povratak

Pri planiranju rute, selo Morović me je privuklo zbog bajkovitog izgleda kojeg sam vidio na fotkama, a takvo je i uživo – na dvije rijeke, Studvi i Bosutu, s dva lijepa mosta u samom centru sela. Restoran “Morovićka priča” na Google-u ima ocjenu 4,8 i potpuno je opravdana – iako porcije nisu preobilne, hrana je savršeno pripremljena. Veličina porcija nam je zapravo savršeno odgovarala – ako se prejedeš počne ti se spavati, a to na motoru baš i nije poželjno. Cijena je korektna – aperitivi i kave za dvoje, dva jela s roštilja (pileći ražnjići omotani slaninom i leskovački uštipci), šopska salata, dva mala piva i Cockta koštali su nas 28 eura, plaćeno karticom, + nešto dinara preostalih s jednog od ranijih đireva za bakšiš.

Nakon ručka krećemo kući, natrag preko sela Bosut i Kuzmin, cestom 19 ispod autoputa do skretanja za Kukujevce. Kukujevci i Gibarac pored Šida do 1990-ih bili su sela s pretežito hrvatskim stanovništvom, no to se zbog ratnih protjerivanja promijenilo. Ipak, tu i danas stoji impozantna rimokatolička crkva Svetog Trojstva izgrađena u 18. stoljeću, trenutno u fazi obnove sredstvima RKT crkve, prilozima iseljenih Kukujevčana, a (navodno) djelomično i sredstvima iz kase Republike Srbije.

Na granični prijelaz Šid-Tovarnik došli smo malo iza 18 h, gužve nije bilo. Za kraj opet ispijamo kavu u vinkovačkoj bazi Hang Loose, te opušteni, zadovoljni i slatko umorni parkiramo motor u garažu, do sljedeće vožnje. 🙂

Zaključak – vožnja je bila veoma zanimljiva, iako sporija, uz dosta opreza i “skeniranja” ceste, rupa i zakrpa. U Srbiji je potrebno isključiti hrvatski mindset, naše uobičajeno uvjerenje da su ceste dobre i sigurne, voziti polakše i pratiti stanje ceste. Ako to primijenite, vjerojatno nećete imati problema.